Svaki put, kad bilo šta uradimo, naš nervni sistem se diskretno uključuje na svaki stepen radnje. Ovaj sistem je najkompleksnija i najvažnija mreža komunikacije i kontrole. Nervni sistem je od suštinske važnosti za vid, sluh, našu percepciju bola, kontrolu pokreta, regulaciju telesnih funkcija, poput varenja i disanja, kao i za razvijanja mišljenja, jezičko izražavanje, pamćenje i donošenje odluka.

Nervni sistem je mreža specijaliziranih ćelija koje šalju, prenose ili primaju informacije vezane za živi organizam i njegovu okolinu. Obrađujući te informacije, nervni sistem potiče reakcije u drugim dijelovima tijela. Sastavljen je od dvije vrste ćelija: neurona (koji predstavljaju funkcionalnu osnovu nervnog sistema) i glija ćelija (koje pomažu funkciji neurona). 

Nervni sistem se općenito dijeli na centralni i periferni nervni sistem. Neuroni stvaraju i prenose impulse između i unutar ta dva sistema. 

Neuron je osnovna organizaciona i funkcionalna jedinica nervnog sistema. Sastoji se od zvjezdastog tijela s jedrom i nervnih nastavaka. Mogu biti: unipolarne, bipolarne i multipolarne. Unipolarne imaju samo jedan nastvak i to neurit, bipolarne imaju dva nastavka, dendrit i akson, i multipolarne imaju veći broj dendrita i jedan akson. To su kratki, drvoliko razgranati dendriti i duži neuriti koji se na kraju također granaju.  

Dendriti prenose impulse prema tijelu neurona, a neuriti od tijela ka dendritu susjednog neurona.

Posebna karakteristika neurita je da, pored vlastitih membrana, imaju i posebne ovojnice. Bijela ili mijelinska nervna vlakna imaju omotač od lipidne materije mijelina, koji im daje karakterističnu sedefastu boju. Tu se pojavljuju Ranvierova suženja, tj. mjesto prekinuća mijelinske ovojnice.

Siva ili amijelinska nervna vlakna nemaju mijelinski omotač, a nalaze se u nervima unutrašnjih organa. Međutim, bez obzira na spomenute razlike, sva nervna vlakna imaju vlastitu tanku spoljašnju opnu ćelijske građe, koja se označava kao Švanova ovojnica.

Međusobni spoj susjednih nervnih ćelija ostvaruje se vezom dendrita jedne sa neuritom druge nervne ćelije preko sinapse ili spojnice. Sinapse su, ustvari prazan prostor između dendrita neurona i kroz te šupljine se prenose poruke. 

Neuroni su osjetljive ćelije, mogu lahko da se oštete ili unište uslijed povrede, infekcije, pritiska, hemikalija ili nedostatka kiseonika. Štaviše, kako neuroni ne mogu da se obnavljaju jednom kad su uništeni, takvi poremećaji imaju ozbiljne posljedice.

Cjelokupan nervni sistem mora da se održava velikom količinom dotoka krvi koja obezbjeđuje kiseonik i hranjive materije. Ima dvije zaštite: prva je koštana zaštita, tj. lubanja koja okružuje mozak i kičma koja okružuje kičmenu moždinu. Druga vrsta zaštite sastoji se od tri membrane vlaknastog tkiva koje se nazivaju moždane opne. One prekrivaju cijeli mozak i kičmenu moždinu.

Tri su osnovne funkcije nervnog sistema:

·        održava vezu između organizma i spoljašnje sredine

·        nosilac je svih procesa

·        reguliše rad organa u organizmu; npr. mišića u potpunosti, žlijezda djelimično

Nervni sistem se dijeli na:

·        centralni CNS (čine ga mozak i kičmena moždina)

·        periferni PNS (svi živci koji izlaze iz mozga, tj. moždani ili cerebralni i kičmene moždine, tj. moždinski ili spinalni)

Sistem provođenja i obrade informacija u CNS-u i PNS-u

Osjećajni (senzorni) i pokretački (motorni) sistem prijema i provođenja nervnih impulsa omogućava usaglašeno funkcioniranje svih veza između receptora i efektora. Čine ga:

·        senzorni

·        motorni

·        mješoviti (senzorno – motorni) nervi

·        odgovarajuće oblasti CNS-a

Od 12 pari moždanih živaca čovjeka, 3 su senzorna, 5 motornih i 4 mješovita. Međutim, svi moždinski nervi kojih ima 31 par su isključivo mješoviti. U smjeru receptora , obje vrste vlakana svakog živca ujedinjuju se u mješoviti nerv, koji se zatim dijeli na dvije također mješovite grane. Jedna od njih je zadužena za leđni region, a druga za kožu i mišiće trbušne i bočne strane tijela i udova. Kontrola motornih i senzornih funkcija odvija se u oblastima kore velikog mozga.

 Svi ti neuroni su međusobno povezani unutar jedne hemisfere, a onda i s dijelovima druge. Dalje, nervnim putevima su povezani s centrima u međumozgu, malom mozgu, produženoj i kičmenoj moždini. Na taj način, preko senzornih i motornih neurona, kora velikog mozga je u vezi sa svim dijelovima tijela.

Kako svakoj njegovoj oblasti odgovara proekcija senzornih i motornih funkcija određenih dijelova tijela, ova područja označavaju se kao projekcione oblasti. Sve one su smještene sa prednje strane centralne vijuge, a sa njene stražnje strane su senzorne oblasti za kožu i mišiće. Njihov redoslijed je podudaran s motornim, ali pritom svaka hemisfera kontrolira funkcije suprotne strane tijela.

U prihvatanju i analizi informacija, pored kore velikog mozga, najvažniji ulogu ima talamus koji je odgovoran za vid, sluh, ravnotežu, miris i kožna čula.

Integrativne (objedinjujuće) nervne funkcije temelje se na sposobnosti određenih grupa neurona da primaju mnogobrojne ulazne poruke. Glavne funkcije odvijaju se u kori velikog mozga,a duž kičmene i produžene moždine one su na nivou refleksa.

Asocijativne (povezujuće) nervne funkcije omogućavaju spajanje i povezivanje najviših sposobnosti nervnog sistema. Asocijativne oblasti, također mogu biti senzorne i motorne, a nalaze se u čeonim, sljepočnim i potiljačnim režnjevima kore velikog mozga. Formiraju se nakon rođenja i za njih su vezane najsloženije psihičke aktivnosti u koje se ubraja inteligencija. Ona se zasniva na sposobnosti povezivanja podražaja koju su primljeni u različitim projekcionim oblastima. U asocijativnim oblastima su i centri za govor, pamćenje...

CENTRALNI NERVNI SISTEM

Uloga centralnog nervnog sistema je uglavnom da obezbjeđuje vezu organizma sa spoljašnjom sredinom. Centralni nervni sistem je dio nervnog sistema koga grade neuroni skocentrisani u nervnim centrima i smješten je u kičmenom kanalu i lobanjskoj duplji (šupljini).

Znači još jednom da ponovimo, šta čini centralni nervni sistem? (pitaš razred)

Dijelovi CNS-a čovjeka su: kičmena moždina (medula spinalis) i mozak kojeg čine produžena moždina, mali mozak, srednji mozak, međumozak i veliki mozak. 

1. mozak 

2. CNS 

3. kičmena moždina

Mozak je smješten u lobanjskoj duplji , a kičmena moždina u kičmenom kanalu.

Kičmena moždina – medula spinalis počinje od prvog vratnog pršljena i pruža se kroz kičmeni kanal. To je organ na kome se ostvaruje veza perifernih nerava s CNS-om. Građena je od sive i bijele mase. Sivu masu čine tijela neurona i manji dio amijelinskih vlakana, dok bijelu masu obrazuju vlakna sa mijelinskom ovojnicom koja su ustvari nastavci neuronskih tijela sive mase. Kičmena moždina, predstavlja stub nervnog tkiva, koji se prostire cijelom dužinom tijela od mozga do sjedalnog dijela. Neuronske veze u kičmenoj moždini mogu izazvati:

·        pokrete koračanja

·        refleks uklanjanja dijela tijela od bolnog objekta

·        refleks koji ukrućuje noge da bi se poduprlo tijelo nasuprot sile Zemljine teže

·        reflekse koji kontrolišu lokalne krvne sudove i reflekse koji kontrolišu urinarnu ekskreciju 

Funkcije kičmene moždine:

·        refleksne funkcije – refleksi savijanja, opružanja mišića i udova, tonus mišića, širenje i sužavanje krvnih sudova, refleksi mokrenja, seksualni refleksi

·        provodne funkcije – provođenje impulsa ka višim dijelovima CNS -a i od viših dijelova CNS - a

Ljudski mozak je mehko,  roza – sivo tkivo, koje po formi i obliku podsjeća na veliki orah s velikim brojem brazda i izboranom površinom. Mozak muškarca u prosjeku teži 1350g, a žene 1200g. Težina mozga predstavlja oko 2% ukupne težine. Mozak je izgrađen od više od 100 000 miliona neurona. Sastoji se od: produžene moždine, malog mozga, srednjeg mozga, međumozga i velikog mozga. 

Produžena moždina – medula oblongota se nalazi na zadnjem donjem dijelu lobanjske šupljine. Svojim donjim dijelom produžena moždina prelazi u kičmenu moždinu. Kranijalnim dijelom produžena moždina prelazi u Varolijev most. Isto tako, produžena moždina stoji u vezi i s malim mozgom preko zadnjih krakova malog mozga. To je zadnji dio mozga koji se nastavlja na kičmenu moždinu. Kičmena moždina se sastoji od:

·        nervnih vlakna koja povezuju produženu moždinu sa prednjim dijelovima mozga;

·        nervnih centara za: disanje, rad srca, širenje i skupljanje krvnih sudova, gutanje, povraćanje, plakanje beba, kihanje, kašljanje, žvakanje, lučenje pljuvačke

Kod čoveka produžena moždina svojim gornjim krajem obrazuje moždani most (pons) i sa nje polaze moždani nervi. 

Mali mozak – cerebellum se nalazi u zadnjem potiljačnom dijelu lobanje. Preko malog mozga s gornje strane prelaze potiljačni dijelovi velikog mozga. Mali mozak je građen iz centralnog dijela (cijev) i hemisfera malog mozga. Mali mozak je centar ravnoteže i mišićne koordinacije. On je dio motornog sistema mozga, njegovom povredom dolazi do poremećaja u motorici kao što je nepreciznost. Njemu se pripisuje i uloga u pamćenju, naročito ako je riječ o pamćenju motornih radnji, odnosno nekih vještina. 

Srednji mozak – mesencephalon se nalazi između produžene moždine i međumozga. S donje strane srednjeg mozga se vide dva para četvrtastih tvorevina koji čine pod Silvijevog kanala. Na zadnjoj strani srednjeg mozga smještena su dva para kvržica: donje – slušne i gornje – vidne. Slušne kvržice su dio slušnog aparata, a optičke primaju informacije iz mrežnjače i služe za podešavanje položaja oka. Srednji mozak utječe na refleks uspravljanja, održava tonus skeletnih mišića, omogućava održavanje normalnog pložaja glave i tijela u prostoru, dakle odgovoran je za orijentaciju u prostoru. 

Međumozak – diencephalon se sastoji od: talamusa, hipotalamus i epitalamusa. Pripadaju mu i dvije endokrine žijezde, hipofiza i epifiza (žlijezda koja utječe na prilagođavanje funkcija organizma klimatskim promjenama). Ovaj dio međumozga učestvuje u razlikovanju osjećaja kao što su bol, grub dodir, vibracije, zvuk ili razlikovanje svjetlosti i tame. Osim toga, utiče na tonus mišića, koordinaciju pokreta i održavanje ravnoteže tijela. 

Hipotalamus je jedan od najmanjih, ali i najsloženijih dijelova mozga. Od naročitog je značaja njegova uloga u održavanju stalnosti unutrašnje sredine, regulaciji ponašanja i on oslobađa hormone koji regulišu aktivnost oba režnja (prednjeg i zadnjeg) hipofize. Utječe na ubrzanje rada srca, sužavanje krvnih sudova, povećani krvni pritisak... također reguliše tjelesnu temperaturu, tj. reguliše odavanje toplote i čuva toplotu tijela. Hipotalamus još reguliše potrebu za hranom, samim tim održava optimalnu tjelesnu težinu, zatim reguliše uzimanje tečnosti... Djeluje na seksualno i emocionalno ponašanje. 

Veliki mozak – telencephalon se sastoji od senzorne, motorne i asocijativne zone. Površina hemisfera je neravna jer je izbrazdana manjim ili većim udubinama koje dijele hemisfere na režnjeve i vijuge. On se smatra najvažnijim dijelom jer se iz njega upravlja svim našim voljnim radnjama. Primarna funkcija velikog mozga je da je on centar čula mirisa, a osim te funkcije obavlja i fukciju glavnog koordinacionog centra.  U njegovoj potiljačnoj oblasti nalazi se centar za vid, u tjemenoj za dodir, toplinu i bol, u sljepočnoj je centar za sluh... 

Pošto se nervna vlakna ukrštaju na svom putu, bilo u mozgu bilo u kičmenoj moždini, tako desna polovina mozga kontroliše lijevu stranu tijela i obratno. Najveću površinu kore zauzimaju  asocijativne zone u kojima su smješteni centri za učenje, logičko razmišljenje, mišljenje, pamćenje.

REFLEKSI I REAKCIJE

Refleks je motorna ili sekretorna reakcija (reakcija mišića ili žlijezde) koja nastaje kada se putem snopa živčanih vlakana prenose živčani impulsi iz jedne strukture centralnog nervnog sistema u drugi dio nervnog sistema. Smatra se urođenim i nenaučenim. Jednostavnije rečeno, refleks je automatska reakcija na specifičan podražaj koji ne kontrolira svijest. Da bi se refleks pojavio mora postojati receptor osjeta, živci koji će prenijeti poruke o podražaju, mehanizam koji će pretvoriti te obavijesti u reakciju te, naposljetku mišići i žlijezde koji će tu reakciju i ostvariti, obično u vidu nekog pokreta. Kod refleksa se na određeni podražaj uvijek javlja ista reakcija.

Vrste refleksa su brojne. Postoji veliki broj urođenih refleksnih reakcija, od kojih se neki javljaju kod novorođenčeta i dojenčeta, pa se poslije gube, a neke imamo čitav život. Na primjer:

Refleks povlačenja koji predstavlja urođenu reakciju koja se očituje u odmicanju bilo kojeg dijela tijela od podražaja koji izaziva bol. To znači, na primjer, ako se rukom dotakne užarena površina, doći će do refleksnog povlačenja ruke.

Refleks zjenice što je zapravo refleksno mijenjanje promjera zjenice koje se dešava u povodu promjene intenziteta svjetla koje podražuje mrežnicu oka. Što je intenzitet svjetla veći, dijametar zjenice je manji.

Refleksi za orijentaciju (npr. Ako se okliznemo na mokrom podu tijelo će nam se iskriviti, a često će i ruka krenuti u zrak kako bismo spriječili pad)

Osjetljivi prijemnici u tačno određenom dijelu uha prate položaj našeg tijela u prostoru. Kad počnemo padati, ovi prijemnici brzo prenose poruke malom mozgu koji bira tačan niz naredbi za mišiće ruka i noga. Sve se ovo odvija daleko brže nego što bismo svjesno odlučili koje pokrete treba izvesti.

Slični refleksi upravljaju mnogim osnovnim tjelesnim funkcijama, npr. disanje. Neke reflekse, dakle možemo kontrolisati ili u potpunosti ili u manjoj mjeri, dok neke radimo potpuno automatski.

AKO IZGUBIMO REFLEKSE

Refleksi se razlikuju po svojoj važnosti. Postoje refleksi koji su od vitalne važnosti kao što je npr. refleks za orijentaciju. Takvi refleksi se mogu izgubiti za vrijeme nekih bolesti malog mozga, a osobe koje pate od takvog gubitka vrlo će teško održavati ravnotežu. Pored ovog refleksa, tu je i refleks za treptanje očima. Ako izgubimo taj refleks sitne čestice koje padnu u oko mogu ga ozbiljno oštetiti.

PERIFERNI NERVNI SISTEM

Periferni nervni sistem obuhvata provodne puteve između čula i nervnih centara s jedne strane i između centara i raznih organa s druge strane. U njegov sastav ulaze:

·        nervi – snopovi nervnih vlakana

·        ganglije – skupovi nervnih ćelija koje leže van CNS-a 

Periferni sistem se sastoji od:

·        cerebrospinalnog – povezanost organizma sa spoljašnjom sredinom

·        vegetativnog (autonomnog) nervnog sistema – reguliše rad unutrašnjih organa 

Prema razlikama u funkciji vegetativni dio nervnog sistema se dijeli na :

·        simpatički (osnovu čini simpatičko stablo – dva povezana lanca parnih ganglija duž bokova kičmene moždine i ganglije među utrobnim organima

·        parasimpatički (moždani živac i kompleks krstačno – moždinskih nerava)

Djelovanje ova dva dijela vegetativnog nervnog sistema je takvo da iste funkcije jedan podstiče, a drugi koči.

Cerebrospinalni sistem se sastoji od: mirisnih nerva, očnih nerva, pokretača mišića očne jabučice, slušnih nerva, jezičnoždrijelnih nerva, nerv lutalica (reguliše unutrašnje organe: ždrijelo, pluća, srce, želudac, crijeva, bubrege), podjezični nerv, nerv za regulaciju mišića vrata i ramena.

Vegetativni nervni sistem reguliše unutrašnje organe, rad crijeva, krvnog sistema, respiratornog sistema, svu glatku muskulaturu, sve žlijezde, a od poprečno prugaste muskulature, samo srčani mišić. Osim toga, upravlja i funkcijama koje su zajedničke za sva živa bića, a to su prehrana i razmnožavanje.

BOLESTI I POVREDE NERVNOG SISTEMA

Potres mozga je povreda mozga kod koje postoji poremećaj svijesti i izvijestan stepen općeg šoka. Potres mozga nije bezopasan jer je granica između njega i teške moždane traume jako tanka. Kod ove povrede dolazi do pritiska na moždano tkivo i to dovodi do simptoma kao što su gubljenje svijesti, glavobolja, mučnina, povraćanje. Dijagnoza se postavlja na osnovu razgovora s pacijentom pri kojem se utvrđuje da li se pacijent sjeća perioda prije, tokom ili nakon povrede. Dugo se smatralo da je potres mozga neopasan i da se može liječiti mirovanjem i lijekovima protiv glavobolje. Međutim novija istraživanja pokazuju da usljed ove povrede može, ali i ne mora doći do smanjenja umne sposobnosti. Ako sumnjamo da je neko imao potres mozga prvo što trebamo uraditi je provjeriti zjenice. Ako su nejednake to je znak oštećenja mozga. Zatim treba provjeriti uši i ako iz njega izlazi bistra tekućina to znači da je došlo do prijeloma lubanje. Liječenje se odvija uz pomoć lijekova protiv glavobolje, mučnine, strogo mirovanje. 

Sunčanica nastaje pretjeranim izlaganjem glave, a posebno potiljka visokoj temperaturi, odnosno sunčevoj svjetlosti. Tijelo regulira temperaturu radom  kardiovaskularnog sistema i znojenjem. Koristeći krv kao rashladnu tekućinu, tijelo štiti najvažnije organe, prvenstveno mozak. Ukoliko izlažemo glavu suncu pretjerano, temperatura u lubanji će se naglo povećati, a tijelo će pokušati rashladiti mozak tako što će slati sve veću količinu hladne krvi do mozga. Posljedica ovoga je da žilice u u mozgu nabreknu i mozak jednostavno natekne od  naglog povećanja volumena. Simptomi ovakve prirode su jako slični potresu mozga i nisu nimalo bezazleni. Simptomi sunčanice su: glavobolja, mučnina, suha koža, povećena tjelesna temperatura, crvenilo lica, malaksalost, vrtoglavica, osjetljivost na zvukove, šum u ušima.. Bolesnika treba smjestiti u hladovinu, stavljati mu hladne obloge na glavu, lagano ga polijevati vodom, ne naglim pljuskanjem i kontrolisati mu temperaturu.

Nesvjestica je kratak gubitak svijesti. Nastupa naglo, zbog nedovoljne opskrbe mozga krvlju. Lice poblijedi, puls se jedva može osjetiti. Katkada nastaje mučnina i povraćanje. Nesvjestica može nastupiti iz različitih razloga, od zagušljivog zraka u prostorijama, zbog naglog gubitka krvi, zbog jake boli. Bolesnika treba položiti tako da mu je glava niže od nogu, raskopčati mu ovratnik i odijelo, iznijeti ga na zrak i pošpricati vodom. 

Meningitis je upala zaštitnih ovojnica koje obavijaju mozak, a poznajemo ih kao moždane ovojnice. Ovu upalu mogu prouzročiti infekcije virusima, bakterijama ili drugim mikroorganizmima. Meningitis je bolest koja može prouzročiti smrt jer je upala u blizini mozga i to se stanje smatra hitnim slučajem. Najčešći simptomi su glavobolja, ukočenost vrata, groznica, povraćanje, preosjetljivost na svjetlost, zvukove... Meningitis uzrokovan meningokoknom bakterijom može na primjer pratiti i poseban osip. Prvi korak u liječenju meningitisa je primjena antibiotika i antivirusnih lijekova. Ako ne potražimo liječničku pomoć odmah i odgađamo liječenje može doći do ozbiljnih i dugotrajnih posljedica kao što su gluhoća, epilepsija, smanjene umne sposobnosti, a nerijetko i smrt.

Epilepsija ili padavica je veoma rasprostranjena bolest nervnog sistema. Često se pojavljuje u djetinjstvu, te ponekad ostaje cijeli život. Manifestira se periodičnim, prolaznim napadima koji naglo nastaju, kratko traju i naglo prestaju. Prema definiciji, epilepsija je povremeni poremećaj  nervnog sistema koji se događa zbog prekomjernog i nepravilnog izbijanja nervnih impulsa u mozgu prema mišićima. To je jedna od najčešćih neuroloških bolesti. Epilepsija prema uzroku može biti idiopatska (nasljedne predispozicije), simptomatska (hronično organsko oštećenje ili bolest mozga) i kriptogena (ne može se dokazati tačan uzrok).

Dječija paraliza je infektivno oboljenje koje se manifestira meningitisom, paralizama i parezama mišića. Virus ulazi u organizam oralnim putem, a ponekad i dušnim. Umnožava se u sluznici, a zatim dolazi u limfne čvorove. Kod većine osoba infekcija tu staje, ali kod nekih prodire u krvotok. Ova bolest najviše zahvata kičmenu moždinu. Dječija paraliza se može spriječiti. Postoji vakcina koja se sastoji od oslabljenih virusa, a daje se oralnim putem.

Alzheimerova bolest je teška, neizlječiva bolest mozga, koja može uzrokovati smrt. Svojim napredovanjem dovodi do gubitka pamćenja, poremećaja mišljenja, te promjena u ponašanju bolesnika. Napada kratkotrajno pamćenje i uništava neurone i veze u moždanoj kori što dovodi do značajnog gubitka moždane mase. Postoje lijekovi za usporavanje i ublažavanje bolesti u ranijim stadijima. Ova bolest je češća kod žena u dobi od preko 65 godina. Za pamćenje je vrlo važna dobra komunikacija među ćelijama, a nema li dovoljno tvari koja tu komunikaciju omogućava, pamćenje je dosta otežano. Kada bolest napadne um, pamćenje je dosta otežano i i vrlo je kratkotrajno. Informacije koje čovjek dobije, zaboravlja u vrlo kratkom roku, a često je i agresivan i razdražljiv. Ova bolest se može potpuno utvrditi nakon što se tkivo pregleda pod mikroskopom, ali to je moguće nakon smrti bolesnika. 

Moždani udar je rapidni gubitak moždane funkcije zbog poremećaja dotoka krvi do mozga. Može nastati zbog nedostatka protoka krvi uzrokovane blokadom ili zbog krvarenja. Kao rezultat zahvaćeno područje mozga ne može funkcionirati što može prouzrokovati nemogućnost osobe da pomakne neki od udova na zahvaćenoj strani, otežanost govora, nemogućnost vida.  Može uzrokovati brojna neurološka oštećenja i smrt. Faktori koji mogu povećati mogućnost moždanog udara su: prvenstveno povećan krvni pritisak, starija životna dob, preboljeli moždani udar, dijabetes, visok holesterol, pušenje...

Multipla skleroza je bolest koja prvenstveno napada bijelu masu centralnog nervnog sistema. Multipla skleroza pogađa dugačke produžetke ćelija neurona, na kojima pojedini dijelovi mijelinske ovojnice reagiraju upalno i propadaju. Kad je određeni dio mijelinskog omotača upaljen, prenošenje impulsa kroz neurone je poremećeno i isprekidano, zbog čega poruke iz mozga dolaze na cilj sa zakašnjenjem, greškama ili ih uopće nema. Bolest je vrlo promjenjivog toka, česta pogoršanja se smjenjuju s naglim poboljšanjem krvne slike. Ovu bolest prate poremećaji različitog stepena, od blage ukočenosti, do potpune nepokretnosti, sljepila...